SAMO DA NE PUCAJU

Hladno je u Njemačkoj, ali, u Bosni; u Bosni je još hladnije, ali ne zbog vremena. Zelena širina ove zemlje bode svim svojim bojama. Peče u očima kada pokušaš da gledaš u daljinu. Zato usmjeravaš pogled na dole. Trebao je biti lov. Zbog toga se leglo u zasjedu, sastajalo se tajno u mračnim ćoškovima sa informantima, a probalo se nazvati i kćerku Radovana Karadžića koja radi u Parlamentu Republike Srpske. Njen broj stoji čak i u imeniku. To je bio plan. Ipak, na kraju, Vernesa Berbo, Moritz Sauer i Stephanie Zurstegge nisu pričali sa djecom ratnih zločinaca iz rata u periodu od 1992. do 1995., nego su na svom putovanju, u jesen 2017., odlučili saslušati “obične” ljude. Razgovarali su sa preživjelima iz protekloga rata, zato što drugi “obični” ljudi, počinioci, ne žalost sa tobom ne žele pričati. U predstavi “Samo da ne pucaju”, oni pokušavaju sabrati glasove rata i zemlje koja je iz tog rata nastala. Šta znači Bosankama i Bosancima krivica, osveta i pomirenje? Iako niko ne želi više biti žrtva u sadašnjosti, puno je onih koji bi rado da su bili žrtve u prošlosti. Kada i kako je pričati o doživljenom moguće, potrebno i ispravno i, kako o tome ispričati svojoj djeci? Šta ostaje istina, kada sebe i druge oblikuješ pričama a ne faktima?