CAR EDIP

Kralj Edip je grčka tragedija jednog od trojice velikih grčkih tragičara, Sofokla, u kojoj tragički junak Edip bježi od onoga što mu je prorečeno i pokušava izbjeći zlo koje bi ga trebalo zadesiti. Međutim, nesvjestan činjenice da je usvojen, da nije sin svojih roditelja, pokušava pobjeći od zla koje bi ga moglo zadesiti. Bježanjem postaje sve bliži njemu. Proreknuto zlo postaje java, te Edip ubija svog oca, oženi svoju majku, i s njom dobije djecu, ne znajući da je to uradio.

Međutim, sve ovo se desilo prije početka drame (tragedije), te se tragedija događa u otkrivanju te istine. Tebom hara kuga, a razlog tome je neko zlo koje se desilo prije mnogo godina. Edip, koji je već jednom spasio grad riješivši Sfinginu zagonetku i ovaj put pokreće istragu i pokušava riješiti problem. Od lovca, postaje plijen. I shvata da je krivac za svo zlo upravo on sam, jer je ubio oca i oženio vlastitu majku. A sada kao kazna za takvo zlodjelo gradom valda kuga.

Na prvi pogled, ne možemo se poistovjetiti sa ovakvom situacijom u današnjem vremenu, jer na sreću rijetki su ovakvi incestuozni odnosi. Međutim, ovaj dramski tekst komunicira sa današnjim vremenom na način da za sve što nam se sada dešava, moramo potražiti uzrok u našoj prošlosti. Sada svijetom hara korona virus – a mi smo edipi koji pokušavaju shvatiti kako i odakle je došlo ovo zlo. Svaka akcija ima reakciju i svo zlo smo sami proizveli, svjesno ili nesvjesno. Sada nam se sveti priroda koju smo zagadili i uništili kako fizičkim akcijama, tako i svojom pohlepom, zlobom i mržnjom. Svijet je zagađeniji nego ikada, i da riješimo te probleme moramo se vratiti daleko u prošlost kako bismo našli uzroke našeg jada. Ili, tačnije rečeno, još uvijek nismo pokrenuli istragu, i krenuli rješavati probleme globalno. Još uvijek smo, kako kaže slijepi prorok Tiresija, „slijepi, premda imamo vid.“

Kroz ovu mitsku priču Diego de Brea, na njemu svojstven način, pokazuje svojim rediteljskim sredstvima svu hladnoću, tegobu, brutalnost i zlo, koje izvire iz ljudi kao iz Pandorine kutije. Uvijek novo, neočekivano i brutalnije nego ono prije njega. Jer zlo nikad ne dolazi samo.

Džejna Hodžić