PIŠE: Lamija Milišić

Publika u Narodnom pozorištu u Sarajevu je četvrtog dana 62. Internacionalnog teatarskog festivala MESS imala priliku pogledati predstavu “Republika Baklava”, prvi put izvedenu izvan Grčke. Režiser Anestis Azas je još na 59. MESS-u učestvovao predstavom “Čist grad” kao korežiser, baveći se unekoliko sličnom temom iskustva prelaska ili relativizovanja državnih/nacionalnih granica i posljedicama tog čina na vrjednovanje pojedinca.

Na početku nas dočekuje režiser, koji predstavlja ansambl i uvodi u temu predstave – već viđena no efektivna gesta, sukladna najavljenom pseudodokumentarnom maniru predstave. U nastavku pratimo priču grčko-turskog para koji je, uslijed poteškoća života u gradu Missolonghiju, osnovao svoju vlastitu državu, otočnu Republiku Baklavu. Dakle, to bi bila izvjesna priča o utopiji koja samoj sebi grize rep, priča koja je tragična koliko i komična u naivnoj ideji opstanka neutralne, apolitične države. Missolonghi je izabran kao mjesto nastanka ideje o novoj državi radi historijskog značaja ovog grada koji se prvi pridružio borbi Grčke za nezavisnost od Osmanskog carstva 1821. godine. Kako predstava odmiče, reference i upute na ovaj rat bivaju sve jasnijim i artikulirano prenose ideju Republike Baklava kao priču o povijesnim odnosima Grčke i Turske.

Predstava se odlučuje iznijeti pripovijest o osnivačima Republike Baklava komičnim tonom, što cijeloj radnji daje nadrealno naličje i čini pomenutu naivnost bliskom (tj. uopće uvjerljivom) publici. Za prikaz javne percepcije i nehotičnog  političkog značaja braka Turčina Fatiha i Grkinje Sofije odabrane su dvije scene, jedna prije i jedna nakon osnivanja Republike, a koje se odigravaju u različitim TV emisijama. Njima je dosljedno prikazana površnost posljedična društvenim kategorijama na kojima se zasniva kolektivni sistem vrijednosti. Prožete senzacionalističkim štihom talk showa, izvedbe glumaca u toku ovih scena zaista su humoristične ali i katkad karikaturalne u mjeri u kojoj humor blijedi. Možda je to efekt koji se i želio postići, ali on za učinak ima istovremeno utišavanje komedije i nemogućnost saživljavanja sa sve tragičnijom sudbinom likova.

To stavlja publiku u nezahvalan položaj u kom grčko-turski par u narednim scenama promatra kroz vizuru neizbježno jednodimenzionalne success story o slastičarni koju su otvorili. Komika je prvoloptaški zavisna od scena ZOOM poziva i TEDx motivacionog govora, čije su replike u suštini komične, ali i bliske klišeu. Ipak, pažnju drži znatiželja o sudbini Republike Baklava, a kako predstava odmiče latentno jezivi, čak pomalo sektaški prizvuk utopije poprima jasnije obličje. 

Bivajući iz “miješanog” braka, Fatihov i Sofijin sin biva okidač za odluku da se osnuje nova država, sigurna od maltretiranja i diskriminacije. Scene u kojima se razrađuju odnosi školskih nastavnika, predstavnika roditeljskog vijeća i drugih srodnih aktera ovog miljea djelotvorno su sažete u simulaciju e-mail korespondencije, a prijetvorne uloge i principi koje škola zastupa da bi “zaštitila” djecu prikazani pomalo stereotipno, ali bivajući dobrom osnovom za daljnju motivaciju glavnih likova. Ovakve scene mogu poslužiti kao dobar prikaz unekoliko nerazriješene dileme predstave “Republika Baklava”: da li je zahtjev za utopijom ovdje shvaćen kao tragičan ili komičan? Možemo zaključiti da sama činjenica da predstava izaziva ovo pitanje odaje njen izvjestan kvalitet.

Nakon scene TEDx govora ili pak one u kojoj glumci skladno izvode koreografsku tačku pravljenja baklave kao sažeti prikaz života na tom utopijskom otoku, sarajevska publika je, zabavljena, aplaudirala. Ovo samo ide u prilog pomenutoj neodlučnosti predstave, jer ono što je moglo biti britka satira kapitalizma i jasna poveznica sa ratom za nezavisnost je na dobrom tragu da to postane, ali uslijed komičnosti oklijeva. Ispada da su nam one scene “zabavnih TV emisija” zaista zabavne. Čiju tačku gledišta mi tu zauzimamo?

Nasilje u kom vlasti skončavaju život Republike Baklava skladno je i obzirom na temu rata za nezavisnost revnosno izvedeno, bivajući prožetim tokom cijele predstave (od Sofijinih noćnih mora do pokolja pred sami kraj). Nakon što sin osnivača Republike zaključi da mu ta, izbrisana sa lica Zemlje država ipak ne odgovara, posljednjom scenom predstave ispraćamo Republiku Baklava pjesmom “Total Eclipse of the Heart”. Međutim, tekst je izmijenjen tako da se baklava spominje u kom god je dijelu to moguće. Ovo nas možda nagoni na smijeh, ali i na pomisao da se silom izbrisao jedan, možda utopistički ali potencijalno iskren i pravičan pokušaj dobroćudne države, prema kojoj historija osjeća sažaljenje. “Republika Baklava” postavlja pitanje o tome koliko je zaista naivan čin propitivanja, nacionalne ili bilo koje druge, granice te ko ga, podrugljivo u ritmu Bonnie Tyler, čini takvim.