Piše: Stela Mišković

Praizvedba plesne predstave koreografa Edhema Jesenkovića „Sara-je-vo“ odigrana je sinoć u Pozorištu mladih Sarajevo (plesači Mojca Majcen, Ognjen Vučinić, Miona Petrović, Luka Ostrež, Ana Kuzmanović, Emir Fejzić)

Na sceni sa minimalističkim dekorom, dominira monolit kao simbol cjelovitosti, jedinstva, čvrstine, postojanosti. Osim njega, tu se nalazi metronom, čiji zvuk nas podsjeća na sat koji, otkucava, na prolaznost vremena i stvari, kao i na činjenicu da je sve podložno promjeni i habanju, koliko god nesalomino i stameno izgledalo. Četiri igrača izlaze na scenu kroz publiku, čineći je (publiku) na taj način direktnim učesnicima izvedbe. U prvom dijelu predstave dominira besprijekorno sinhrona, unisona igra u ritmičnom robotizovanom pokretu, prateći ritam metronoma. Izvođači stupaju na pozornicu pažljivo, istražujući stopalima čvrstinu tla, kao da tek prave svoje prve životne korake. Postepeno ovaj diskurs počinje da zauzima ozbiljniji ton, a kad začujemo pucnje, jasno nam je da je istraživanje mladosti prestalo. Da se djetinjstvo prekinulo i da je nastupila Promjena. Shvatamo jezivu istinu da je monolit ustvari stećak. Jedino mjesto koje nas sve čeka raširenih ruku i gdje smo svi dobrodošli.

Izvođač nam glasno govori o Sarajevu i odrastanju, da bi se njegov glas postepeno izgubio i postao ništa drugo, do nerazumljivi žamor u daljini. On ne želi da se stvari tek tako zaborave, bez propitivanja, bez shvatanja svega što se desilo, ne želi dalje bez nekog zaokruženog parčeta smisla. Posmatra ostale koji nalik antičkom horu, predstavljaju narod i kao mantru ponavljaju „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo“, čiji su mozgovi isprani i koji gotovo bez svijesti i bez sopstvenog bića idu naprijed.  On se ne čuje. Glas naroda ne postoji. Ili je pretvoren u besmislenu mantru iz knjiga za samopomoć, ili ga zaglušuje devastirani život, ili ga neko nasilno prekida.

U drugom dijelu predstave iskazuje se otuđenost, neprilagođenost, praznina u svakodnevnom traganju za normalnim životom, ali posljedice rata su nesagledive, najviše kad je u pitanju duša.  Pokušaji ostvarivanja kontakta sa ljudima, nastavak grubo prekinute mladosti, teško funkcioniše kad smo zaključani u strah i traume.

Raznovsna, izvanredno odigrana, u detaljima, a prepoznatljiva kao slika društva, ova predstava sa bogatim i raznovrsnim plesnim jezikom, dinamičnim i slikovitim je prava mjera igračkog znanja i scenskog izraza kao tjelesnog opisa višeslojih nijansi emotivnog stradanja. U izvođenju plesača, virtuoznog vladanja tijelom, izuzetne individualnosti, koreodrama se pretvara u univerzalnu psihološku analizu postratne zajednice u malom, kao osnovnog jezgra socijalnih odnosa uopšte.

Plesno stvaralaštvo, u slučajevima kada je misaono, koreografski i izvođački čvrsto postavljeno, uspijeva da uspostavi duboku konekciju sa onim emotivnim u svakom od nas i da izbjegne hermetičnost.

Ova predstava ima dušu. A njena duša je Sarajevo.