Piše: Mirza Skenderagić

Izvedena sedmog dana Festivala MESS, na sceni Pozorišta mladih Sarajevo, višestruko nagrađivana predstava „Jugoslavija, moja otadžbina“ je festivalskoj publici ovogodišnje selekcije, došla gotovo poput brechtovske pauze sa obrnutim značenjem i umjesto poziva na buđenje iz privida iluzije, probudila je iz aktivne teatarske bajke dotadašnjih predstava i vratila je u pasivnu iluziju vlastite stvarnosti. Predstava Marka Misirače, nastala prema romanu „Jugoslavija, moja dežela“ Gorana Vojnovića, u koprodukciji Gledališča Kopar iz Slovenije, Pozorišta Prijedor i Fondacije Fridrih Ebert, pokazuje, zapravo, koliko je domaći teatar zaglavio u obračunavanju s ratnim traumama, odričući se složenog teatarskog jezika i bazirajući se na priču i dijalog, dok istovremeno dokazuje da je takva vrsta „obračuna“ još uvijek potrebna i izrazito ljekovita.

„Danas, kada postajem pionir. Dajem časnu pionirsku riječ…“, ponavljaju svi okupljeni likovi na sceni. Svi potom iznose i tačne datume polaganja pionirske zakletve. Svi, osim najmlađeg, Vladana Borojevića (igra ga Blaž Popovski) i njegove djevojke, Slovenke Nadje (igra je Lea Cok). Ovakvim početkom, reditelj Misirača, ne samo da predstavu otvara najintimnijim simbolom bivše Jugoslavije, tim neizbrisivim dijelom kolektivne prošlosti, već i utvrđuje da sve počinje tokom odrastanja. Stvaraju se prva sjećanja, bude se prvi osjećaji, započinju prve traume. Da će likovi fizički sve vrijeme boraviti u jednom prostoru, jednog vremena, iz kojeg nikada zapravo nisu ni izašli, dokazuje jedna ista scenografija (Dragana Purković Macan), sa jednim pohabanim kaučem, nekoliko drvenih stolica i dobrim-starim telefonom sa brojčanikom, dok su na unutrašnjoj poleđini tog skiciranog stana, obješene tri velike makete istog televizora bez daljinskog upravljača, kakav je morao imati svaki dom u Jugoslaviji. Na njima će se izmjenjivati arhivski snimci ratnih dešavanja, medijskih izvještaja, „razglednice“ jugoslavenskih gradova kojim će likovi putovati, slike arhitektonskih i kulinarskih simbola, te, ono najvažnije, mape svih mjesta koja su na ovaj, ili onaj način odredile i obilježile jednu porodicu. Ljubljana, Pula, Beograd, Novi Sad, Brčko, Sarajevo, Beč, Ljubljana…

Vladanov otac Nedeljko Borojević je Srbin iz Bosne i Hercegovine i oficir JNA (igra ga Boris Šavija), a majka Duša je Slovenka (igra je Mojca Partljič). Žive u Puli. Početkom rata, sa desetak godina, Vladan s roditeljima seli u Beograd, pa u Novi Sad, pa sa majkom u Sloveniju, dok njegov otac, unaprijeđen u čin pukovnika, ostaje u Srbiji. Nekoliko godina kasnije, majka mu saopštava da je Nedeljko mrtav. Ipak, to neće biti konačna istina. Slučajnom Google pretragom, tridesetogodišnji Vladan, otkiva da je njegov otac živ, i da se krije zbog haške optužnice za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u jednom selu u Slavoniji. Naravno, Misirača će se uz pomoć dvojice dramaturga Ivana Velisavljevića i Aleksandra Novakovića, poigravati sa fabulom romana, podijeljenom u dvije paralelne linije koje počinju iz dva različita vremena (1991. i 2007.), te će npr. gledateljima prvo predočiti Vladanovo samostalno otkriće o ocu, dok će tek u posljednjem dijelu predstave vratiti majčinu izrečenu laž. Te linije će se u predstavi konstantno ispreplitati i u prostornom, i u metaforičkom smislu, dok ne postanu jedno, koje će prerasti u intrigantan teatarski koncept u kojem će se Vladanova sjećanja „vraćati“ u „pauzama“ njegove potrage. Na ovaj način se Vladan pretvara u protagonistu svojih porodičnih uspomena i u svjedoka raspada jedne države. Ovo jeste postupak kojim se želi dokazati da se moguće vratiti u prošlost, a istovremeno ostati u sadašnjosti, da to jedno drugo ne isključuje, već da je uzročno-posljedično vezano te da se tek u njihovom sučeljenju može pokrenuti istinsko promišljanje. Kao najvažni dramaturški potez pri adaptaciji romana, svakako je potrebno izdvojiti preobrazbu lika Nedeljka, koji se bez radikalnog vanjskog dopisivanja, od očinske sjene zatomljene u prošlosti, pretvara u živi karakter sa stvarnim osjećajima i iskrenim reakcijama, koji je od brižnog oca koji sinu kupuje igračku He-Mana, postao nasilnik koji pred dječakovim očima, udara njegovu majku. Također, upravo postupak sjedinjenja prošlosti i sadašnjosti će učiniti da Nedeljko ostane prisutan i tokom svoga bjekstva, s obzirom da on kao lik u drugoj narativnoj liniji romana u putpunosti iščezne, pa će gledatelj umjesto dodatnog analiziranja Nedeljkove krivice (koje nedostaje i u romanu), lično svjedočeći procesu pomraćenju njegovom uma, sam donijeti odluku o istinitosti djela koja su uslijedila nakon. Naravno, u teatarskom kreiranju ovakvog lika, u najvećoj mjeri će doprinijeti glumačka izvedba Borisa Šavije koji će tokom jedne opuštene šetnje scenom, spuštati svoga lika sa vrhunaca fizičke veselosti, u ponore psihičkog rastroja, zadržavati ga na oštrici između ta dva svijeta, te postepeno otkivati anatomiju jednog duhovnog nestajanja. S druge strane, Aleksandar Stojković kao kum Emir Loza, će uprkos povremenim stereotipnim naglašavanjima, odrediti centralnu tačku cjelokupne, naizgled vesele i melanholične, ali uistinu gorke i bolne scenske igre, u kojoj će se za dominaciju boriti groteska i tragedija, oslobađajući humor i nakupljena frustracija, smijeh i praznina.

Iako Vladan kao pripovjedač jeste simbolistički vodič kroz krugove raspada porodice i države te kroz odaje lične traume, naš tjelesni svjedok je Nedeljko. U njegovom liku se zrcale sve političke i društvene promjene vremena, na njegovim odorama se oslikavaju mape jedne podjele, njegovo lice je geografska karta kolektivne traume.

Ono što proizilazi iz ovoga, a što se može posmatrati i kao određeni sadržajni, pa i idejni nedostatak predstave, jeste zanemarivanje odlučnijeg i jasnijeg Vladanovog ličnog političkog pogleda na bivšu državu, pogleda onih koji nisu položili pionirsku zakletvu, a koji danas, na neki način, ispaštaju zbog njenog krvavog gaženja, što je uspostavljeno na samom početku i što se dramatuški moglo uvesti kroz lik Nadje. Ili još bolje, kroz beskrvnu ljubavnu vezu između nje i Vladana, koja je, za razliku od one između Nedeljka i Duše, ostala nedovršena dramska i glumačka ljuštura bez energije i emocije. Šta njima danas znači Jugoslavija? Šta znači onima čiji očevi, bivši JNA oficiri, nisu postali ratni zločinci? Šta znači onima koji nisu pretvoreni u njihove žrtve? Kao uspješnu kompenzaciju za ovaj širi i detaljniji kontekst, autori koriste „priču o sudbini“ i to u konačnom sučeljenju oca i sina, ratnog zločinca koji čeka smrt i uplašenog mladića pred kojim je život. Dok Nedeljko svoj zločin pripisuje sudbini i fatalizmu historije, tim „davno zacrtanim okvirima“ u koje su njihovi životi samo ubačeni, Vladan prvi put odbija pristati na laž i odričući se uloge sina i svih onih sretnih godina djetinstva, konačno postaje slobodan čovjek.

„Htio sam voljeti svoga oca i mrziti ratnog zločinca generala Borojevića. Nadao sam se da se ta dva čovjeka nikad neće naći u istom tijelu i da nikad neću prepoznati jednoga u drugome“, kaže Vladan. Ali ispostaviti će se da je to nemoguće, jednako kao što se Nedeljko nikada nije mogao odvojiti od sudbine svoga oca, koji je kao dječak svojim očima gledao kako mu ustaše ubijaju cijelu porodicu. Između oca i sina se otvara nepremostivi procjep, kao između prošlosti i budućnosti, između lične i koletivne krivice, između istine i laži, i postaje jasno da je geografska linija jedne traume, zaustavljena tu u Beču, i da su sa njom nestali svi oni zajednički gradovi, sve one zajedničke pjesme, sve one pijanke, sva ona kupanja na moru, sve one zajedničke godine.

Sve je sravnjeno „sa zemljom skupa sa malim selom u Slavoniji.”