PIŠE: Lamija Milišić

Posmatrati scenu nasilja u teatru vrlo često znači osjetiti moć, iz proste činjenice da smo tad i samo tad uspjeli izdržati pogled zla. Posmatrati scenu nasilja u teatru vrlo često znači načiniti sebe, ili priznati sebe, kao visokoperceptivnog, neinvolviranog diletanta. Opasnost sterilnosti granica te perceptivnosti osvješćujemo tek ako je vanpozorišna trenutačnost ekstremna, invazivna – ako teatar doživljavamo kao privilegovan prostor koji nas tobože skriva od prokletstva što se klati s obzora. Čemu Dostojevski u naše oskudno doba osvajačkih ratova – možete se zapitati sa površnom sumnjom da teatarsko uprizorenje ruskog klasika danas jedino može pridonijeti toj sterilnosti, koja na koncu odrasle ljude nagoni – kako kaže sam Aljoša Karamazov u novoj predstavi Olivera Frljića – da se u kazalištu igraju siromaštva.

62. Internacionalni teatarski festival MESS otvoren je predstavom “Braća Karamazovi” Zagrebačkog kazališta mladih i dvojca Oliver Frljić-Nina Gojić, u Narodnom pozorištu Sarajevu. Izvođenju je prethodilo obraćanje direktora festivala Nihada Kreševljakovića, zaključeno pitanjem Bertolta Brechta o potenciji teatra da umjetnički savlada zakone po kojima se odvijaju veliki društveni procesi našeg razdoblja. Tom činu savladavanja inherentan je poriv za dovođenjem pomenutih društvenih procesa u stanje latentnog haosa, gdje se svaki njihov čimbenik izlaže pitanju o opravdanosti sebe. To je poriv za buntom kom ništa nije sveto, to je poriv za dekonstrukcijom dobro uštimane, samorazumljive stvarnosti. U tom ozračju polifonije svih čovječijih (ne)čistoća, sila i nasilja, dočekuje nas diptih “Braća Karamazovi”.

Bolno odsustvo licemjerstva

Prvi dio predstave, naslovljen “Sve sretne porodice nalik su jedna na drugu”, otvara se impozantnom scenom u kojoj trojica Karamazovljevih sinova u omče zategnutih vratova vuku na izvjesnom drvenom tronu oca Fjodora i Grušenjku. Praćena distorziranim procesijskim tonovima, sretna porodica kreće se sva u ukočenom bijesu, prema svjetlosti što je dočekuje na suprotnoj strani pozornice. Sve je u neutralnim tonovima, osim Grušenjkine svilene haljine koja se pri tom crveno cakli.

Ovakva skulptura od likova potom skreće svoj put bliže publici, a scena se dalje razvija u dijalogu s ocem Zosimom koji ih tu dočekuje. Dakle, likovi s kojima se suočavamo se u dubini scene pojavljuju u okoštalom obliku svog društvenog statusa, gotovo kao ikone srasle sa vlastitom moći. U primjetan broj scena uvodi nas ovaj manir oslikavanja konstelacije prisutnih likova u grotesknu sjenku njihovih naravi. Jednom kada dijalog u sceni počne, ta konstelacija se razmekšava kao sjenka u pozadini, i otvara se u kompleksnost svakog pojedinačnog karaktera. Glumačka izvedba kompletnog ansambla je pri tom estetski ustrojena u potpunoj predanosti te vizije propasti svakog pojedinog lika, na koncu i cijelog svijeta. Propast je pri tom kod svih likova oslikana kroz različita mentalna stanja, ali je svako od njih praćeno jednom podmuklom, samoizjedajućom agresijom. Posljedično njoj, agon i impuls nasilja se od strane likova na sceni istovremeno usmjeravaju, u intenzivno frenetično izgovorenim replikama, prema samima sebi i prema svijetu.

Sjajnim glumačkim interpretacijama doprinosi jedna od ključnih režiserskih odluka da igraju druge uloge u različitim dijelovima predstave, u 2. dijelu nerijetko i ponavljajući replike iz 1. dijela. Stoga je ipak bitno odgledati obje večeri predstave, kao cjelinu koja unutarnjim odjecima produbljava sebi značenje. Replike se ponavljaju u donekle novom kontekstu, mada na koncu ipak stvaraju stav o tome da je pripovijest 1. dijela, o “sretnim” porodicama, i 2. dijela, o onim “nesretnim”, natkriljena jednom te istom fatalnom kobi.

Polifonija raznolikih, često sukobljenih, glasova i svjetonazora koju nalazimo u narativima F. M. Dostojevskog u ovoj predstavi je iskorištena besprijekorno, prepoznavši teatarski potentnu vrijednost polifonije: bolno odsustvo licemjerstva. I baš zbog toga što ne dopušta licemjerje i inu crno-bijelu sliku svijeta, što nasilju zuri u lice toliko blizu da počinje udisati njegov dah, “Braća Karamazovi” je gotovo savršena predstava o ratu. Iako se, prema riječima samog režisera, predstava u hodu prilagodila novonastalom kontekstu rata u Ukrajini, pravovremenost postavljanja pitanja o čovječijoj volji za zlo je neosporna. Angažovanost predstave je, u sporadičnim direktnim referencama na Ukrajinu i uz Putinov govor o “genocidu počinjenom nad ruskim narodom”, uobličena u suglasje sa narativom ruskog klasika. Drugim riječima, “Braća Karamazovi” je predstava koja dostiže jako rijedak manir društvene angažovanosti, koja ne pluta na površini, dakle bivajući eksplicitnom iz straha od ambivalentnosti, već se pokazuje kao potpuno inherentna više od vijeka staroj priči – ona koristi silovitu ambivalentnost književnog svijeta u službi aktuelnosti onog teatarskog. Ovako izgrađeno mjesto naše sadašnjice unutar pripovijesti o braći Karamazovima je kroz predstavu naglašeno ili inkorporiranjem crveno-crne naslovnice knjige “Braća Karamazovi” u scenografiju na različite načine, ili doslovnim govorom o Dostojevskom kao “opasnom idealu” (naročito u 2. dijelu predstave).

Ako nije opasan, da li je ideal

Drugi dio “Braće Karamazovih”, naslovljen “Svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način”, skreće fokus sa porodice Karamazov iz 1. dijela i u centar zbivanja i motivacije likova dovodi porodicu Snegirev. Da 2. dio predstave strukturalno komentira 1. dio biva jasnim još od samog početka, na kom ipak ne susrećemo upečatljiv prikaz porodice Snegirev, već učionicu, a ubrzo i natpis “Obitelj je opijum za narod”. Pripovijest o nesretnoj porodici Snegirev potom se razvija u smjeru okoštale groteske njihove zajednice, u siromaštvu i bolesti nadojenoj beznadežnim ponosom. Snegirovljeva žena, čiju mentalnu bolest posmatramo u deformisanom  tijelu dviju žena koje su u 1. dijelu glumile Grušenjku i Katerinu, ključ je ove groteske. Njeno je lice, s jedne srane, sretno lice bludi i manipulacije, a s druge strane nesretno lice bolesti. Karnevalski potkovane scene opće raspojasanosti iz 1. dijela sada kao da odjekuju u svoj svojoj kužnosti. Ipak, ovdje se opet ne radi o ikakvoj osudi koja bi donijela licemjerni ton, ovdje se radi o prepoznavanju istog mitološkog ustrojstva u naizgled različitim, sretnim i nesretnim sudbinama.

Drugi dio predstave “Braća Karamazovi” svakako je očitije političan, sa citatima iz Bjesova, ali i Nečajevljevog Katehizma revolucionara, sa ženskim pitanjima i muškim odgovorima, kao izvjestan odgovor onih nesretnih sretnima, o prihvatanju prokletstva radi fatalnog postizanja otpora. Međutim, bivajući za sat kraćim od 1. dijela i rojeći nove likove u ograničenom broju scena, 2. dio ne čini se razrađenim i artikuliranim u mjeri u kojoj je to prvi.

Osovinu 1. dijela čini pogreb (oca Zosime), a on tu ulogu ima i u 2. dijelu (pogrebom Iljuše Snegireva). Iako 1. pogreb, zaigranom gradacijom od procesije do kola, ima oštar komički, crnohumoran ton, a 2. pogreb se pak sručava u teški žal, oba prizora ritualizirane smrti imaju za efekt izazivanje osjećaja sramote. Otac Zosima će gotovo cijeli 1. dio provesti nag, nečujno gmižući s jednog na drugi kraj scene. U njegovom je tijelu povremeno sjenka mučenika, ali ono je više iskorišteno u svrhu te slike sramote koja čami bespomoćna. U drugom dijelu, vidimo ga tek duboko u pozadini pozornice, ali i dalje kao prisutnog svjedoka dešavanja.

Na koncu Aljoša govori kako se u kazalištu odrasli ljudi igraju siromaštva, i izgleda da nikog zbog tog nije sram. Upravo u toj replici i osjećanju sramote se predstava suočava sa svojim vlastitim metodama savladavanja zakona po kojima se odvijaju veliki društveni procesi našeg razdoblja. Te metode se tiču onoga što je O. Frljić opisao u nedavnom intervjuu, dakle institucionaliziranja umjetničkih poetika sa buntovnim impulsom, čija se vrijednost, može se iz rečenog zaključiti, samoponištava postavši hegemonijski probavljivom. “Braća Karamazovi” u tom kontekstu ipak beskompromisno donose surovu snagu našeg vječito trulećeg svijeta, i u toj nesuvisloj snazi možda slute (ako vam baš treba diletantski tračak nade) pitanje – ima li iko snage da odagna propadanje.