Piše: Lamija Milišić

„(…) mislio sam kako se najužasnije zagonetke, da ne bi bile otkrivene, preoblače u ludost.“

− Umberto Eco, Fukoovo klatno

Vlastito ime ne omogućava samo da označimo sebe kao subjekt, već i da budemo nekom drugom objekt. Moje ime je „Lamija“ koja priča, ali i „Lamija“ o kojoj se priča. Budući da dijelim ime sa svim Lamijama u historiji, ono mi služi kao portal da postanem (namjerno ili nehotice) izmaštan lik bilo čijeg sjećanja ili priče. Kada je Alice James postala lik drame „Alice u krevetu“ Susan Sontag, ona je postala jedan fiktivni čvor fantoma i Alice James, i Alice Lewisa Carrolla, i mnogih drugih Alice, koje su odjekivale predstavom režisera Zoltána Balázsa druge noći 63. festivala MESS.

„Alice u krevetu“ Z. Balázsa se, između ostalog, vodi principom distorzije materijalnog u cilju konstrukcije duševnog. Ovo je najprije ostvareno scenografijom (Z. Balázs), Aliceinim krevetom. Tako nas u prvoj sceni dočekuje Alice (Snežana Bogićević) koja sjedi na tronu piramidalnog oblika sa ljestvama koje se uzduž penju do nje. U podnožju i centru piramide sjede Aliceine utvare, svi likovi koje će susresti do kraja predstave. Alice sjedi na tronu u položaju kojim podsjeća i na osuđenike na smrt u električnoj stolici, a simboličnost ovog scenografskog ustroja dodatno raslojavaju kostimografija i prva scena razgovora Alice i medicinske sestre (Ana-Mia Karić). Alicein izgled i prateći razgovor sugerišu da je protagonistkinja lutka koju medicinska sestra zavodi ogledalom. Stoga tron jedne lutke postaje koliko banalna čelična konstrukcija, toliko i fatalna percepcija sebe.

Alice i likovi koji je okružuju našminkani su po crno-bijeloj mustri različitih varijacija. Ovo sve druge likove povezuje sa Alice, oni kao da nose jednu verziju njenog lica, jedan od njenih odraza. Na ovaj način se ostvaruje smjerna, no vrlo jasna (što je u pomenutom roju glasova dodatno kompleksno) uputa da je predstava u potpunosti uronjena u Aliceinu tačku gledišta. Nijedan lik nije subjekt za sebe, već objekt za Alice. Ovo je sugerisano na više načina. S jedne strane, kostimografija Ljiljane Majkić ujedinjuje likove u crno-bijelom prikazu duhova, lutalica umom, karikiranih lica i frizura, ali i haljina zaoštrenih, izduženih ivica, koje u međusobno sinhronizovanim kretanjima glumaca dinamično osvajaju prostor Aliceinog čeličnog trona. S druge strane, svaki od likova na početku razgovora sa Alice pjeva neku pop-pjesmu, koja spominje izvjesnu Alice i djelimično govori o odnosu tog lika sa Alice. Likovi pjevaju grimasama  i nijemim otvaranjem usta. Dakle, oduzet im je glas, oni simuliraju pjesme kojima se pojačava efekat „Alice“ kao simbola, sveprisutnog u pop-kulturi. Ovaj bi postupak ostao na nivou dosjetke, mehanizma kojim se želi prikazati da je svaki odjek koji čujemo odjek jedne jedine „stvarne osobe“ podražavane na sceni (Alice), da se nekolicina razgovora u predstavi lančano povezanim glasovnim radnjama svih likova ne sručava u jedinstvenu melodiju. Likovi se okupljaju u zajedničkim harmoničnim srokovima kroz cijelu predstavu, a iz nekoliko scena bi se dalo naslutiti da bi predstava s ovako svesrdno predanom glumačkom postavom mogla funkcionisati i kao mjuzikl, barem iz razloga što bi dala intenzivniji, izravniji ritam duševnoj distorziji. Ritam koji bi zavedena publika stihijski pratila i usvajala.

Bivajući Aliceinim utvarama, replike koje s njom razmjenjuju ostali likovi se sunovraćaju u razgovore pune neobjašnjenih asocijacija, prekida i  slijepih ulica. Ipak, i majka (Ana-Mia Karić) i Henry (Kemal Rizvanović) i Harry (Sanjin Arnautović) i Emily Dickinson (Hana Zrno) i Margaret Fuller (Matea Mavrak) i Mladić (Enes Kozličić) svaku repliku izvode u jedinstvenom, međusobno ujednačenom ritmu, koji rastrešenost izrečenog oblikuje u uvjerljivu radnju. Svoje likove strpljivo izvode iz sjene Aliceinog trona, njišući ga poput klatna i time privremeno premještajući žižu radnje na sebe. Naravno, osovinu glumačke izvedbe iznosi iznimna Snežana Bogićević, brižno noseći lik i ideju lutke na tronu, kompleksan spoj jake volje i rastrojene duše.

*

S. Sontag u predgovoru drame govori o „trijumfima mašte koji nisu dovoljni“. Dovoljni za šta? Mašta nije svrha samoj sebi, inače bi bila samodovoljna. Ovu ideju je Z. Balázs precizno artikulirao intervencijom na izvorni dramski tekst, uključivši u njega par zagonetki u replikama Aliceine majke. Zagonetka je prijetvoran haos, nastao maštom. Mašta ima moć da taj haos obznani kao red, da naizgled beznadni besmisao Aliceinog izmučenog uma pokaže kao smisao. Međutim, ne zaboravimo da je svaka zagonetka svrha samoj sebi. Time se ova predstava konačno zatvara u sebe, u Alicein um, ostvarujući samozadovoljni „trijumf mašte“.

Impresivno je da predstava ide i korak dalje od ovog koncepta. Jedini put kada Balázseva Alice silazi sa svog trona na daske scene jeste u zadnjem času predstave i to da bi izgovorila jednu riječ kojom rješava posljednju zagonetku: „ništa“. Ta zagonetka, to „ništa“ koje je svrha samom sebi, koje se samoponištava, je poput zmije što jede vlastiti rep, kao što Alice jede vlastito ime.