Ovogodišnja selektorica bosanskohercegovačkih predstava, spisateljica, dramaturginja i književna urednica Marina Vujčić izabrala je tri bh. predstave koje će biti dijelom 64. izdanja Festivala MESS.

Domaće predstave koje će ove godine biti dijelom Festivala, su: „Stepski vuk“, rediteljice Tamare Kučinović, a u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Mostar; „Malograđanska svadba“, reditelja Paola Magellija, u produkciji Kamernog teatra 55 – Sarajevo; te predstava „Drama o Mirjani i ovima oko nje“, reditelja Nermina Hamzagića, u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Potpuno obrazloženje selektorice o izboru predstava dostavljamo u cjelosti:

„Predstava „Stepski vuk“ jedan je od najpromišljenijih i najkompletnijih kazališnih proizvoda u prošlogodišnjoj produkciji bosanskohercegovačkog glumišta, ali i mnogo šire. Koncept preispitivanja identiteta dosljedno je proveden u svim elementima predstave – od scenografije i rekvizite, do kostima, svjetla, glazbe i, na koncu, glumačke igre koja je potpuno u službi te duboko promišljene cjeline u kojoj ništa nije slučajno – ni koferi kao spremišta različitih identiteta, ni odjeća koja se na sceni presvlači u skladu s aktualnim odnosom glavnoga lika prema okruženju i prema svim svojim nesvjesnim identitetima s kojima se pokušava pomiriti. U ovoj predstavi dobivamo vrlo duboku i dirljivu sliku čovjeka rastrganog između autentičnog ja i društva koje od njega ima svoja očekivanja i tjera ga na sudjelovanje te balansiranje na granici između odbojnosti prema kolektivnome i nemogućnosti izostanka iz toga kolektivnog. Ona između ostaloga pokazuje i kako klasici književnosti korespondiraju s današnjim vremenom sa svojim bezvremenskim snažnim porukama. Redateljica i autorica dramatizacije Tamara Kučinović svojom je interpretacijom „Stepskog vuka“ dala fizičku, organsku dimenziju aktivnom nihilizmu Harryja Hallera iz kultnog romana Hermana Hessea i pokazala nam kako se kvalitetnom teatarskom estetikom nešto tako apstraktno kao što je unutrašnji život i unutrašnja borba može „prevesti“ na igru u kojoj kaos postaje red, jednina postaje mnoštvo s upitnom granicom između muškog i ženskog, intimno postaje univerzalno, a pitanje identiteta postaje pitanje oslobađanja svih naših lica i naličja u korist igre, slobode i stvaranja.

Magellijevo čitanje Brechta primjer je istinskog teatra u kojem puno toga počiva na potpunom prepuštanju glumaca radosti igre i pomicanju ne samo vlastitih granica, nego i granica scenskog prostora, granica teksta i dramaturgije, ali i očekivanih granica osobne pobune protiv šutnje. Danas, kad se na sve strane pokušavaju rehabilitirati konzervativne vrijednosti u ime lažnog morala i ćudoređa, ovakva teatarska poruka postaje čin otpora, svojevrsni manifest protiv prešućivanja istine i zatvaranja očiju pred svim malim svakodnevnim fašizmima koji metastaziraju pa rezultiraju bolesnim društvom. Od početne šutnje i licemjernog smješkanja na tipičnom malograđanskom svadbenom slavlju do ekstremne iskrenosti koja razotkriva pravo stanje stvari, u predstavi „Malograđanska svadba“ svjedočimo krhkosti moralne superiornosti i arogancije koja se pred našim očima raspada i ismijava u komičnim prizorima koji navode na preispitivanje vlastitih moralnih načela. Na trenutak ćemo pomisliti da nam na početku predstave pisac, koji se i sam pojavljuje na sceni, „podvaljuje“ Čehova da bi kasnije Brechtovo hrabro ludilo više došlo do izražaja. U tom kontroliranom ludilu na originalan način sudjeluje i scenografija, odnosno njezino doslovno raspadanje, što dodatno pojačava dojam šarmantnog apsurda koji nosi predstavu. „Malograđanska svadba“ moćno proziva narativ šutnje, koji u ovim našim sredinama žilavo opstaje kao program koji ne trpi nikakve promjene kako bi osnovne ćelije malograđanske tihe većine – od obitelji do većih društvenih zajednica – mogle i dalje neometano izbjegavati svaku vrstu intelektualne rasprave, što su i autorski tim i glumački ansambl junački interpretirali.

Iako je tekst Ivora Martinića „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ već doživio niz kazališnih izvedbi, ovo uprizorenje u zeničkom kazalištu moćno podsjeća na to koliko je ovo drama o svima nama i onima oko nas. Nevidljive, tihe drame koje se odvijaju u našim nutrinama uvijek su bolnije i teže od vidljivih drama konkretnih događaja, a najteže ih je uprizoriti i umjetnički oblikovati. Ova predstava u tome savršeno uspijeva, ponajviše zbog odmjerene glumačke igre lišene svake patetike, koja aktere na sceni zbližava s nama koji sjedimo u mraku gledališta, brišući granicu između njih i nas, podsjećajući nas na vlastitu nevidljivost u našim malim životima u kojima su oni oko nas jedini „kapital“ koji nam u nemilosti svijeta preostaje. Pitanje otuđenosti, praznine, egzistencijalnih zebnji, kronične usamljenosti i izostanka ljubavi; pitanje osvješćivanja klasne prosječnosti unatoč odvažnim snovima i planovima, pitanje vječnog života na margini i mirenja s njim – sve to, zahvaljujući promišljenoj, gotovo bi se moglo reći nježnoj režiji Nermina Hamzagića i filigranski točnim glumačkim interpretacijama, dijelimo s Mirjanom i onima oko nje, suosjećajući s oglednim primjercima najobičnijeg mogućeg života kao da je naš. Zenička „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ dokazuje koliko prozaičan život može biti umjetnički potentan i koliko za velike teatarske priče nisu potrebni veliki događaji, nego samo veliki osjećaji, koliko god nevidljivi bili.“