Piše: Stela Mišković

Nastala bez konkretnog tekstualnog predloška, kroz zajedničke improvizacije i građenje odnosa i teksta, na osnovu ideje i strukture koju je osmislila rediteljka Selme Spahić, predstava „Ljubičasto“ raskrinkava mitove koje gajimo (balkanski narodi pogotovo) o porodici i odnosima u porodici.

Kroz savršeno usklađeni realizam (naturalizam čak) i zaumnost, koheziju konkretnog i apstraktnog, suočavamo se sa nama samima i demonima koji svakog časa mogu izaći na površinu a da toga nismo ni svjesni.

Građanska porodica. Majka, udovica, njeno troje djece i trudna snaha okupljaju se da proslave majčin rođendan. Kroz dijalog koji savršeno i neusiljeno teče, teme koje se otvaraju čak i paralelno, daju nam uvid u karaktere i informacije koje će nam kasnije, kad dođe do Promjene, odzvoniti u glavi.

Kult Majke njegovan vjekovima, suptilniom rediteljskim sredstvima dekonstruiše se pred našim očima. Ova prizma kroz koju nam rediteljka Spahić prikazuje odnos prema Majci, prema bliskoj osobi, prema čovjeku uopšte, nije ona na koju smo navikli. Ovaj ugao nam je nov, a sama činjenica da je tako govori koliko smo kao društvo licemjerni, koliko smo ustvari neosviješteni i koliko je u našoj samoljubljivoj i samoproklamovanoj borbi sa svoje i tuđe slobode – laži, koliko je u našoj „širini“ – skučenosti. Sama činjenica da ova predstava, između ostalog tematizira ono za što u našim jezicima ne postoji riječ – „ageism“ (diskriminacija prema starijim osobama, ili diskriminacija po starosnoj osnovi) govori mnogo. Koji je to trenutak u kojem se naš glas više ne čuje. U kome naš glas ne znači ništa i u kojem drugi počinju odlučivati umjesto nas?

Predstava „Ljubičasto“ govori o slobodama koje osvajamo i načinima na koje ih ostvajamo. O tome kako se to osvajanje manifestuje na druge. Tendencija „zamjeranja“ i krojenja sudbine drugima po svojoj mjeri i prema svojim granicama, predrasude i stereotipe duplira činjenica da se prikazuju kroz osobu, odnosno kroz odnos od kojeg po difoltu očekujemo ništa drugo do – Sve i po svaku cijenu, u svakom trenutku.

Kroz taj veoma složeni odnos (majka – dijete) otkrivamo i pošasti patrijarhata, odnosno, nanovo se pred nama objelodanjuje istina – koliko je duboko ukorijenjen patrijarhat u našu psihu, u naše biće. Jer Majka nema pravo ni na što drugo osim da bude Majka. Da nas tješi, da nam kuva, pere, pegla, da nas podržava u svemu, da nas uči životu, a pritom da bude i lijepa i sređena. Na ovo poslednje aludira scena iz predstave u kojoj ćerka pita majku zašto se nije potrudila da se sredi i da to stvarno nema smisla, kad su se već okupili, a majka je provela osam sati kuvajućii spremajući za njih.

Kad na scenu stupi Ljubičasto sve se mijenja. Iako prikazan kao dosta mlađi ljubavnik Majke, da bi se otkrile reakcije djece lešinara i njihova nesposobnost da se pomire sa Majkom koja se oslobodnila okova, sa Majkom koja je žena, ljudsko biće, koja je još nešto osim Majke – shvatamo da je u pitanju samo metafora i da je na metafizičkom nivou Ljubičasto ustvari alter ego Majke, njena sloboda, identitet, njena životna sreća. Ljubičasto je ona sama.

Kako radnja odmiče i istine se iskopavaju iz sve dubljih rupa, odnosi između Djece i Majke postaju brutalniji, nekontrolisaniji. Scenska atmosfera postaje nalik suludoj sadističkoj zabavi, orgiji nasilja, u kojoj djeca divljački ubijaju Majčinu sreću i slobodu, a ona se bori da ta sreća živi, što je veoma nježno sprovela rediteljka i što se očitava u pogledima i suptilnom sinhronizovanom scenskom pokretu Ljubičastog (Davor Golubović) i Majke (Tatjane Šojić).

Tatjana Šojić gradi ulogu Majke nevjerovatnom vještinom, suvereno vladajući emotivnim, vokalnim i fizičkim glumačim sredstvima. Vješto prati rediteljski koncept, da bi uspostavila potpunu kontrolu i preuzela autonomiju nad svojim likom. Ostali članovi ansambla (Maja Izetbegović, Boris Ler, Sabit Sejdinović, Anja kraljević) nadahnuto i stilski ujednačeno oživljavaju članove porodice, odnosno Nas same i sva zvjersta koja pod krinkom dobrih namjera činimo.

S obzirom da se predstava igra na sceni kamernog teatra, važno je napomenuti i naročitu fizičku bliskost  izvođača sa publikom. Dejstvo ove fizičke bliskosti, naročito je snažno kad akteri ruše četvrti zid i gledaju u nas intenzivno i uporno, čineći nas saučesnicima ili pak nijemim posmatračima. I jedno i drugo nas ispunjava grozom. Cilj takve direktnosti je snažnije uključivanje gledalaca u tok radnje i podsticanje na kritičko sagledavanje svijeta.

Scenografija Adise Vatreš Selimović  kroz prostornu, doprinosi sveopštem utisku  mentalne skučenosti, da bi onda transformacijom prostora u „groblje ljubičastog“ na isti način kao i dramaturško – rediteljskim pristupom (dramaturgija Emina Omerović) napravila most između realistoćnog i začudnog aspekta ove predstave.

Muzika Draška Adžića je zapravo i ravnopravni akter predstave, jer toliko aktivno i sugestivno doprinosi gustoj atmosferičnosti predstave da postaje samo tkivo „Ljubičastog“.

Predstava „Ljubičasto“  izuzetno hrabro, živo i podsticajno ispituje prostore slobode i njenu mnogoznačnost tumači značenjski gusto, posvećenički i tragalački i bolno nas suočava sa onim što nosimo u sebi i činjenicom da treba još mnogo, mnogo truda da prevaziđemo potrebu da te slobode okivamo.