Fenomen „online teatra“

 Stuck in traffic, one can always amuse oneself by listening to the Gulf radio reports: the time of information never stops, the slower things are on the roads the more things circulate on the wavelengths. (…) Leisure in the virtual era.

– Jean Baudrillard, The Gulf War Did Not Take Place

Predstava se (ni)je desila

Piše: Lamija Milišić

Gledanje „online“ teatarskih predstava podjeća na bodrijarovsku razonodu virtualnog doba, s bitnom razlikom razloga priklanjanju virtualnom mediju. Kada govorimo o fenomenu „online teatra“, govorimo o preinaci teatarskog jezika, nastaloj iz nužde, a ne svojevoljno. Ne govorimo o stilskoj odluci autora/ica predstave da se u njenu poetiku umreže digitalni elementi. Ne govorimo o namjernoj intermedijalnoj igri. Govorimo o prijenosu „sadržaja“ teatarske predstave na ekran.

Svi činioci strukture teatarske predstave u „online“ obličju neminovno mijenjaju svoju ćud, a gledaoci se prepuštaju doživljaju predstave posredovane ekranom. Time se pozicija posmatrača mijenja.  U predstavi „Zajedničke priče iz Bosne i Hercegovine, Njemačke i Ruande“, prikazanoj „online“ u okviru 61. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, u jednom trenutku se publiku prisutnu u sali naziva potencijalnim voajerima – aludirajući na „zaštićenu“ poziciju iz koje stječu predstavljeno im iskustvo genocida i ratne traume. No, šta je sa nama, koji smo tu predstavu gledali „online“? Gledali smo je u istom trenutku prijenosa uživo na YouTube-u, da li smo iz tog razloga kolektiv, na način na koji bi to bili da smo predstavu gledali u pozorišnoj dvorani? Odgovor se, pored onog očitog o fizičkoj prisutnosti publike u jednom prostoru i vremenu, krije u  promjeni  mogućnosti kontrole pažnje. Gledatelje u dvorani možete poistovjetiti sa voajerima – obznaženim voajerima za koje znate da vas posmatraju iz mraka dvorane. Tokom predstave možete razvijati strategije (uvjetno rečeno) kontrole, privlačenja njihovog pogleda.

Gledaoci širom svijeta u toku pandemije COVID-19 imaju priliku gledati predstave (tačnije bi bilo reći „gledati snimke predstava“) teatara koje inače ne bi imali priliku posjetiti. „Online gledateljstvo“ u tom smislu djelomično preuzima kontrolu nad vlastitim voajerstvom, no ono je opet posredovano, većinski kontrolirano, kamerom. Očito je da su predstave „Zajedničke priče“ i „Bokser“, prikazane posljednjeg dana 61. izdanja MESS-a, na različite načine snimljene, tako da se dijelom kontrola gledateljskog pogleda, takoreći, „oduzela“ glumcima i dala kameri. Kamera gledateljima daruje i pomniji (ali, opet, dobro kontrolirani) uvid u kostime, te facijalne ekspresije glumaca no što bi im to bilo moguće u teatarskoj dvorani. Sve upućuje na mogućnosti razvoja specifične „estetike snimanja“ teatarskih predstava. Na koncu, možda bi trebalo iskoristiti pandemijom nametnuti virtualni prostor za razvijanje diskusija o iskustvu „online teatra“, za proširenje uvida u estetiku njegovog gledateljstva.