Piše: Lamija Milišić

Drama se temelji na uspjehu apstrakcije da skicira model svijeta u kom zornom ne postaje punina zbilje, već punina ljudskog ponašanja u stanju eksperimenta. – naglašava H. T. Lehmann u knjizi Postdramsko kazalište, koja se čini prikladnom za spomenuti na početku govora o satiričnoj, metateatarskoj predstavi „Kreketanje“, koja savremeno (postdramsko) pozorište želi pobijediti u njegovoj vlastitoj igri. Višestruko nagrađivana predstava Narodnog pozorišta Tuzla i režisera Aleša Kurta, odigrana je na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta četvrte noći 61. Internacionalnog festivala MESS.

Punina ljudskog ponašanja u stanju eksperimenta u samom se dramskom tekstu (komediji s tezom) „Kreketanje“ Almira Bašovića zasniva na inverziji uloga u odnosu na Aristofanove „Žabe“ – umjesto boga koji traga za umjetnikom, u „Kreketanju“ vlasnik i zaštitnik pozorišta traga za bogom. Drugim riječima, potraga za čovjekom preinačuje se u potragu za bogom (šta god „bog“ predstavljao čovjeku) – a već od samog početka predstave, punina te ljudske potrage počinje se samoj sebi ceriti u lice, jer lice boga čovjek pojmi po vlastitoj čehri. U toj, već unaprijed očitoj, uzaludnosti puta – počiva komičnost, a ne tragičnost, ljudskog stanja, dočarana u predstavi „Kreketanje“.

*

Predstava od prve scene gotovo da uzima za samorazumljivu odluku da se ide u potragu za bogom Dionizom. Ovakva dramaturška odluka stanje očaja pozorišne institucije razrješava u roku od par početnih scena, što se može protumačiti kao primjedba dramaturgu (Kemal Bašić), ili pak kao „Kreketanjem“ žurno pozivanje da se podignu kapci i ugleda očito. Uvidjevši tako obnaženu sliku pozorišne umjetnosti, naravno ne radi ideala već radi lične dobrobiti, vlasnik pozorišta Talije (Siniša Udovičić) i suflerka Izzy (Jasmina Dedić) kreću na putovanje u Podzemlje. Talije i Izzy glumački su par u kom se zrcali odnos pragmatičnosti i ideala. Pri tome je (jednako sjajnim izvedbama) pragmatičnost utjelovljena u neznalačkom, plašljivom i  koristoljubivom Taliju, a idealizam i nepobitna vjera u pozorište (a time i život) u Izzy – čiji je lik u predstavi vjeran onom u dramskom tekstu, kog je možda najbolje opisao S. Jovanov (pogovor Četiri i po drame) kao svojevrsnu pantagruelovsku „animu“. Dvojcu se djelomično pridružuje i ne ljut, već začuđen Pisac (Elvis Jahić), kao instanca mističnog znanja o komunikaciji s Dionizom. Konstelacija ovih likova (vlasnik pozorišta-suflerka-pisac) u komičnom ozračju za učinak ima karikaturalan prikaz svakog od njenih činilaca. Drugačije rečeno, likovi imaju ekstremne reakcije na ekstremne događaje u kojima su se svojom (izvjesno suludom) voljom obreli. Ekstremnost u ovom slučaju znači, s jedne strane, granično psihičko stanje potrage za bogom, a s druge strane kontinuirano neurotične likove. Pomenuta karikaturalnost u nekoliko navrata u toku predstave skončava u bijesu, a sarajevska publika je na njega reagovala smijehom – što je simptomatično i mogućno dokaz da je predstava na dobrom tragu dijagnoze savremenog ljudstva.

Ritam predstave u pojedinim scenama (npr. prvi susret Izzy i Talija s Piscem) narušavaju naprasni izljevi panike i bijesa. Naglašavam da je glumačka izvedba svih likova pri tom  izvrsna i očito sukladna režiserskoj odluci da mentalno stanje ljudi u svijetu „Kreketanja“ opasno približi rubu suvislosti. Jasno je i da je ova odluka mogućno proizašla iz motiva provokacije publike, koja, uvučena u to ekstremno mentalno stanje, traga za barem iskrom utjehe. Međutim, i pored svega toga, pomenuti izljevi bijesa djeluju gotovo „nakalemljeni“ na likove, bez jasnih uzroka i svrhe. Njima su tokom predstave, djelomično kontrastirani likovi poput Samoubice (Nedim Malkočević) i Narkomana (Luk Spasojević) – dakle likovi kojima je smrt, u širem smislu riječi shvaćeno, igračko polje. Posebno u liku Narkomana – lice smrti je ugledao toliko puta, da ona postaje potpuno demistificirana. Ta demistifikacija susreta s Podzemljem u „Kreketanju“ djelomično ublažuje neurotične epizode ostalih likova.

Kostimografija (Vesna Teodosić) i scenografija (Sabina Trnka) su u suglasju sa likovima i radnjom, bivajući istovremeno njihovi odrazi i komentari, ali također odaju prepoznatljiv pečat stila Aleša Kurta. Svi predmeti na sceni su pokretni portali i skrovišta za likove, ali i za riječi ispisane (pa izbrisane) na njima. Te riječi često djeluju kao „kosturi u ormaru“, odjeci i aveti likova.  Zajedno sa scenografijom, kostimografija uvlači publiku u svijet Podzemlja, u svijet (polu)mrtvih, uskrslih ljudi, živih mrtvaca – ljudi pozorišta. Jedna od najupečatljivijih scena jeste svakako prizivanje Dioniza, kada se od tih pokretnih predmeta na sceni gradi piramidalna struktura u skladnoj koreografiji (Amila Terzimehić) i tako iz naočigled silnog haosa na sceni čini groteskni red.

*

Suflerka i Pisac na kraju završe kao par. Ukoliko ovu okolnost tumačite kao da muškarac porađa riječi, a žena ih tek vjerno ponavlja – ne može se reći da niste u pravu. Pred sami kraj predstave, dok Pisac želi da se njegove riječi dosljedno prenesu u pozorišnoj izvedbi, Izzy se, uz neartikulisane krike, porađa. Glumačka interpretacija ranije pomenute pantagruelštine u liku Izzy posebno dolazi do izražaja u toj posljednjoj sceni, pored scena očekivane raskalašne tjelesnosti u susretu s Dionizom. Ubrzo nakon što Izzy porodi lutke, likovi pozivaju na scenu publiku i doslovno nas ispraćaju iz pozorišta. Prelazeći preko scene, ona postaje poput Izzyjine maternice, raspukla utroba pozorišta, koje kao da curi u svijet.

Potraga za bogom na koncu „Kreketanja“ se otkriva kao potraga za novim začaravanjem svijeta – izlaskom publike na neki novi, dotad tajni portal. U toku dva sata frenetične razmjene lucidnih no nemilosrdnih replika o stanju umjetnosti i stanju čovječnosti, publika se „Kreketanjem“ napose dovodi u stanje – želje za humanošću.