Piše: Lamija Milišić

[T]o je razočarana ljubav prema svetu i ljudima. (…) Opasno je stavljati čoveka na, za njega, previše teške probe. Tada se neće sačuvati poštovanje prema njemu. Lako je osuditi ženu koja hoće svoje dete da prepusti smrti samo da ona spase svoj život. To je nakazan čin. A ipak žena, koja čitajući o tom činu na udobnom kanabetu osuđuje onu svoju nesrećnu sestru, treba da razmisli da li u njoj samoj, pred licem uništenja, strah ne bi bio jači od ljubavi. Možda bi, a možda i ne bi – ko bi to bio kadar unapred da pogodi?

– Česlav Miloš, Zarobljeni um

 Dramski pisac i teoretičar, Edward Bond, je kroz svoj rad velikim dijelom postavljao pitanje o porijeklu nasilja u čovjeka i klicama latentne agresivnosti u svakodnevnom životu. U predgovoru za vlastitu dramu „Lear“, Bond ističe da, kad bi ljudi bili inherentno nasilni, ne bi mogli preuzeti moralnu odgovornost ni za šta. Potom se okreće onima koji su svjesni da čovjeku nije urođena nasilnost, ali ih ta okolnost ne nagoni na bilo kakav vid (re)akcije. To su ljudi koji nastavljaju mirno živjeti dok svjedoče nasilju zlonamjernika; možda poraženi no pomireni sa svim zlima ljudskog roda. To su ljudi koji svoj stav nazivaju stoičkim, a Bond ga naziva – fašizmom lijenih ljudi. To bi mogli biti ljudi koje srećemo u jednočinki „Med zidima“.

*

Dokumentarni autorski projekt „Med zidima“ nam treće noći 61. Internacionalnog teatarskog festivala MESS donose varaždinska Umjetnička organizacija GLLUGL i režiserka Selma Spahić, a predstava je igrana u Sarajevskom ratnom teatru. U radnju smo uvedeni tako što čovjek u sivom ruhu (Petar Eldan) nijemo izlazi na scenu i pušta video projiciran na zidu nasuprot publike, na kom ubrzo vidimo trpezariju i u njoj dvije sestre, Otiku i Ljudevitu Petrony. Otika svira klavir u uglu sobe, a Ljudevita briše prašinu. Ubrzo im se na sceni pridružuju i njihove kćeri. Po namještaju i odjeći, procjenjujemo da su živjele u prvoj polovini dvadesetoga vijeka. Ispred ekrana na kom ovo promatramo, nalazi se ostatak pozorišne scene, sa sličnim rasporedom namještaja i ljudi. Predmeti na sceni bijeli su i mršavi, a ljudi također blijedo, bezlično obučeni. Selma Spahić razvija tako otvorenu, disperzivnu percepciju predstave, koja u prvim minutama nagoni gledatelje da se dvoume između promatranja čas projiciranih, čas fizičkih ljudi na sceni – ne bi li našli pukotine, ali i smisao, njihove usklađenosti.  

Pomenuta disperzivnost ukroćena je manipulacijom elementa ljudskoga glasa u predstavi. U toku prve trećine radnje, glasovi koje čujemo potiču od projiciranih ljudi, dok fizički ljudi samo otvaraju usta. Dakle, dok promatramo ljude na sceni, razvijamo ideju o njima kao znakovima, preslikama, odrazima projiciranih ljudi. Drugim riječima, projicirani ljudi doimaju se više živim, više svojevoljnim, od onih fizičkih. Predstava zasad ne daje jasnu sliku o njihovom odnosu – tj. ne znamo kako su granice između projiciranog i fizičkog prostora oblikovane. Manipulacija zvukom na sceni vjeran je primjer izmještenog glasa, kako ga opisuje H. T. Lehmann (Postdramsko kazalište) – dakle glasa koji ne pripada fizičkom tijelu glumca na sceni, elektroničkoga glasa koji lika na sceni lišava privilegije identiteta.

Dok slušamo elektronički posredovan ljudski glas, pažnja nam je više usmjerena na projicirane ljude. Članice porodice Petrony (udate Kadržavek i Rožić) vode razgovore o trivijalnim stvarima iz kojih već možemo djelomično iščitati da će platiti globu od 500 kn ako izađu na ulicu, da je puter poskupio za 210% i slično – sve što sluti na ratno vrijeme. Ovo je već prvi iskorak gledatelja u kontekst razgovora koji se vode med zidima stana porodice Petrony, iskorak koji se dešava u trenutku kad shvaćamo da svi ti njihovi trivijalni razgovori povremeno zapadaju u stanje svađe, jednako trivijalno prevaziđene.

Za to vrijeme, ljudi na sceni počinju povremeno odstupati od pokreta kojima su dotad vjerno pratili radnje projiciranih ljudi. Štaviše, oni zapadaju u naprasne izljeve bijesa, tako da se mogućno prešućeni, izostavljeni sukob sa videoprojekcije sada projicira na fizičkoj sceni pred nama. Lik koji je do tada „oponašao“ Boženu Rožić agresivno joj se (udarajući od zid) obraća, tražeći da otvori prozor – da vidi šta se dešava izvan, takoreći, orahove ljuske. Snaga predstave „Med zidima“ je ne samo u tome da je multimedijalni element iskorišten na planu gradnje sukoba/napetosti, raspolučenog između projicirane prošlosti i bijesne, nekontrolirane sadašnjosti, već u tome da je ritam te raspolučenosti, tj. distorzije (kako forme, tako i sadržaja predstave), idealan.

Dakle, u trenutku kad se sukob projicira sa videoprojekcije na scenu, tada se ton projekcije stišava, a mi čujemo glasove ljudi na sceni kako se upisuju u fizički prostor. Sada nam se pažnja usmjerava više na njih, a napetost koja se među tim likovima razvija kao da nam obećava da ćemo saznati naličje dešavanja koje smo vidjeli projicirane, da će nam sadašnji ljudi dati istinu o ljudima iz prošlosti. No, kako se uvlačimo u diskurs tih glasova, koji su sa nama neposredno prisutni u prostoru i vremenu, agon se prebacuje na granicu između projekcije i fizičke scene – povremeno ton projekcije postaje glasniji, a likovi na sceni i likovi na projekciji se međusobno promatraju, u sasvim dovoljnoj količini za uspostavljanje izvjesne fantomske bliskosti među njima. Ovakva dinamika predstave, dijalektika prošlosti i sadašnjosti – razvijena je koliko vješto na planu forme, toliko i na planu sadržaja.

*

Čovjek u sivom s početka predstave, Petar Eldan, šutke se vrlo često „prikrada“ sceni, mada mu nikako ne nalazimo odgovarajuću „projiciranu“ verziju na videoprojekciji. U trenutku kada se likovi na sceni govorom i pokretom gotovo potpuno odvoje od onih na snimku, počinju se nazivati vlastitim imenima, tako da upoznajemo imenom i prezimenom čitav glumački ansambl (Filip Eldan, Nikša Eldan, Petar Eldan, Katarina Arbanas i Tamara Kučinović). Otkriva nam se da su Eldanovi potomci porodica Petrony/Ružić, tj. da je Božena Ružić majka Petra Eldana. Otkriva nam se da je projekcija koju smo gledali, od strane scenarista predstave (ansambl i Selma Spahić) izmaštana verzija događaja, koji su se dešavali između zidova ovih nacistima možda ne naklonjenih, ali ipak poslušnih (E. Bond bi moguće rekao lijenih), porodica 12. jula 1941. godine, kada je Varaždin postao Judenfrei grad.

Odnos prošlosti i sadašnjosti ne razrješava se u dominaciji sadašnjih glasova, sadašnjih rasprava o prošlosti Hrvatske, u kontekstu NDH, Jugoslavije i savremene nezavisne države. Naprotiv, predstava se zaokružuje brehtovski potkovanim razgovorom, citiranjem nauštrb imerzije. Likovi na sceni započinju novu fazu svoje, kroz čitavu jednočinku iznimno usklađene glumačke igre, u razmjeni replika kojima zapravo citiraju trenutno dominantne glasove hrvatske političke scene – glasove Kolinde Grabar Kitarović, Igora Vukića, Ruže Tomašić, Zlatka Hasanbegovića, Ivana Čehoka itd.

*

 U predstavi „Med zidima“ sve te replike – u kojima se smjenjuju proustaški stavovi, poklič za dom spremni, poziv na nacionalni ponos, na hrvatstvo, na prestanak glorifikacije Jugoslavije, ali i na apolitičnost (i osudu iste) itd –  sve te replike se objedinjuju i daruju publici ne didaktički, ne konformistički, ne nostalgično, a ni idealistički. „Med zidima“ svoju temu izručuje jedinom ideologijom neprestano svjesnom da nema izlaza iz ideološkog poretka, da je i apolitičnost neizbježno politički stav – ideologijom kritičke svijesti.   

Zbog takvog svjetonazora upornog propitivanja, a ne odrješitog suđenja o prošlosti, „Med zidima“ pokreće relevantne teme za nekada opkoljeno Sarajevo, za Bosnu i Hercegovinu, ali i za općenito sve države svijeta, za njihove građan(k)e koji se u bitnim trenucima društvenih mijena (ne) odlučuju na lijenost, koji (ne) ostaju – med zidima.