(„Zajedničke priče iz Bosne i Hercegovine, Njemačke i Ruande“, The Grey Stories Germany / Mashirika Performing Arts / Media Company Rwanda)

Piše: Emina Kovačević

 Predstava „Zajedničke priče“, ili, „Priče koje dijelimo“, nastala je kao autorski projekat grupe umjetnika iz Njemačke, Ruande i Bosne i Hercegovine, u produkciji The Grey Company, Mashirika Performing Arts, Media Company Rwanda i Sarajevskog ratnog teatra. Snimak ove predstave, koja tematizira ljudsku prirodu, pitanje kulturnog nasljeđa, rat i genocid, publika je mogla pogledati „online“, posljednje večeri 61. izdanja festivala MESS.

Činjenica je da se ona u punoj potenciji, kao i svaka predstava, može doživjeti isključivo uživo. Zašto? Odgovor se može pronaći kod Petera Brooka u knjizi Prazni prostor. “Neko se kreće u [tom] praznom prostoru dok ga neko promatra” (Brook, 1976, str. 5). Samim tim, „online“ snimci predstava poništavaju jednu od elementarnih osobina pozorišta, a to je prostornost. Manjak prostornosti sam po sebi znači i manjak odnosa prema prostoru. Publika nije mogla osjetiti veličinu sale u kojoj se predstava odigrala,  i tek se u fragmentima i pojedinim kadrovima mogao vidjeti strop, kao i da se na njemu projektira videomaterijal. Odvojenost preko ekrana uskratila je publici i mogućnost da u punini doživi i koregorafski i muzički dio predstave, a oni su konceptualno važni elementi „Zajedničkih priča“.

 Također, pošto je predstava višejezična, snimak koji je bio dostupan na youtubeu bio je titlovan, ali samo za partiture na kindžaruandskom jeziku. Tu tehničku grešku ne bi trebalo zanemariti, s obzirom da, iako većina gledalaca govori engleski, sigurno ne govore svi njemački. Tako se u banalnom, tehnološkom smislu titlovanja videomaterijala, udarilo na ideju predstave, koja jeste nediskriminatnorno povezivanje različitih kultura, i u onom svetom i prelijepom, kao što je muzika, i u onom gnjilom u ljudskoj prirodi, a to je bol genocida i rata.

Postavlja se pitanje, može li predstava “prebaciti” preko rampe ekrana? Može li doprijeti do gledatelja, iskomunicirati ideju, isprovocirati?

Kada je u pitanju predstava „Zajedničke priče“, odgovor je – načelno – da, ali, opet, ne u svojoj punini. Riječ je o političkom teatarskom performansu, koji u sebi sadrži elemente muzičkog teatra, teatra pokreta, dokumentarističkog teatra, i slam-poezije produženog daha. Režiju potpisuju Hope Azeda, Konstantin Dupelius i Nedim Zlatar, a autori tekstualnog predloška su Hope Azeda, Benjamin Bajramović, Vernesa Berbo, Snežana Bogičević i Nedim Zlatar.  I u izvedbi i u konceptu, stoji ideja zajedništva i iskrenosti.

Ostaje nada da će naredne godine ova predstava doći u Sarajevo, i da će ju publika moći pogledati uživo. Tek tada će suštinski biti moguće napisati adekvatnu kritiku o istoj.