(„Bokser“, Thalia Theather)

Piše: Mirza Skenderagić

U kojoj mjeri „online teatar“ mijenja, ne samo gledateljev doživljaj predstave, nego i njenu formu, jasno pokazuje posljednje „izvedeno“, ili preciznije, prikazano, teatarsko ostvarenje 61. izdanja Festivala MESS, a riječ je o gangsterskoj drami „Bokser“ rediteljice Ewelin Marciniak i njemačke umjetničke trupe Thalia Theater.

Kako predstava „Bokser“ počiva na iznošenju narativa, odnosno na izgradnji biografske priče o Jakubu Shapiru, jevrejskom bokseru i njegovom „uspjehu“ tokom teških tridesetih godina prošloga stoljeća u Varšavi, tako je osnovni autorski koncept njene postavke morao biti zasnovan na dijalogu, uz pomoć kojeg rediteljica uspostavlja karaktere, razvija intenzivne odnose među njima, te njihovim unutrašnjim i vanjskim borbama, u koje se upuštaju bez bokserskih rukavica, slaže sliku Varšave koja podsjeća na američke gradove u gangsterskom filmu 50-ih godina. „Bokser“ i jeste svojevrsna njemačka teatarska verzija filmskog naslova „Na dokovima New Yorka“ iz 1954. godine, u kojoj rediteljica Marciniak, kao i Elia Kazan, u najvećij mjeri svoju autorsku poetiku zasniva na glumačkoj igri, na mizanscenu, na intenzitetu njenih promjena, na energiji koju ona proizvodi na sceni.

U „online“ verziji ove predstave, kakvu je publika 61. MESS-a imala priliku pogledati, trenje koje glumci stvaraju na sceni se, naravno, u potpunosti izgubilo, dok su se tragovi glumačkog umijeća sa tijela i pokreta preselili na lica, vrativši se tako publici u jednom sasvim drugačijem obliku. „Online teatar“, najprije mijenja vizuru gledanja predstave kod gledatelja, preuzimajući upravljanje vidnim poljem i zapravo, „režirajući“ novo djelo (ne umjetničko) sredstvima koja nisu teatarska, nego su samo posuđena iz filmskog svijeta. Dakle, „plan“ u kojem publika posmatra radnju koja se odvija na sceni, najčešće je jednak onome što se u filmu naziva „polutotal“, ili čak „total“, ako se za primjer navedu posljednji redovi npr. Narodnog pozorišta. U „online teatru“, ta razdaljina je znatno promijenjena i gledatelj sada predstavi prisustvuje posredstvom „srednjeg“ ili češće „srednje krupnog“ plana, rečeno filmskim jezikom. Snimak predstave „Bokser“ gotovo u cjelini počiva na „srednjem krupnom“ planu što, dakle, sasvim odgovara autorskom konceptu njene postavke na sceni, zasnovanom na dijalogu i glumačkoj igri. S druge strane, uloga scenografije u „online“ varijanti predstave se gotovo u potpunosti izgubila, što se posebno odrazilo na dejstvo ogledala sa zamagljenim odrazom, postavljeno u pozadini scene, u kojem se naziru siluete posrnulih ljudskih tijela, dok se gotovo i ne primijeti betonski plafon u fazi raspada, na kojem vise veliki kristalni lusteri, što je oksimoronski spoj koji treba da metaforički ukaže na lažnu sliku luksuza, ostvarenog kriminalom, iznad/ispod kojeg visi provalija.

Nadalje, kako predstava „Bokser“ žanrovski najviše odgovora gangsterskoj melodrami, koja u filmu, „živi“ od „srednje krupnog“ plana, svakako, zbog „potezanja“ pištolja i ubistava, ali i strastvenih poljubaca, tako u njenom konceptu posebna uloga pripada mizanscenu, čija se, opet, dubina ne nazire na snimku, pa se stiče dojam da predstava ima mnogo više sličnosti sa njemačkim Kammerspielfilmom, nego li je to zapravo slučaj. Ipak, centralna uloga mizanscena jeste sadržana u postavkama dijaloških scena, onih seksualnih, plesnih, pa i borilačkih na koncu. Također, kada su u pitanju kostimi i njihove boje, te emotivni i seksualni odnosi među likovima, čas energični, a čas nježni, ali i ženski likovi u centralnim ulogama, po pravilu povučeni sa margina društva ili sa moralnih litica, kao što je npr. to slučaj sa Jakubovom ljubavnicom Ryfkom, vlasnicom bordela, moguće je uočiti i određene poveznice sa melodramskom poetikom Rainera Wernera Fassbindera.

U nastavku predstave koju otvaraju povici dječaka zakopanog u zemlji, sa maketom borbenog aviona pored groba bez spomenika, a koji predstavlja utjelovljenje Jakubove životne borbe iz stanja bijede te fizičke i psihičke nemoći, do bokserskog trona, u kojoj su nasilje i ljubav neodvojivi jedno od drugog, u kojoj se krvari, pleše, smije, plače, naposlijetku izvire političko i postavlja se pitanje o identitetu, netom prije ulaska njemačkih vojnih snaga. Iako dramaturški suviše razvučena, sa premalo istinskih teatarskih promjena, a previše otvorenih dijaloških prostora, predstava „Bokser“ jasno naznačuje da bokser nije onaj čovjek koji stavi rukavice, uđe u ring i pobijedi jednako snažnog suparnika, već onaj koji pobijedi samog sebe, u borbi života, u kojoj se ne nose rukavice i u kojoj su udarci „ispod pojasa“ ne samo dozvoljeni, nego i poželjni.

Isto vrijedi i za teatar.