Piše: Mirza Skenderagić

 Takmičarski program ovogodišnjeg 62. izdanja Festivala MESS, zatvoren je predstavom „Porijeklo“ Thalia Theatera, u režiji Sebastiana Nublinga, nastaloj prema istoimenoj knjizi Saše Stanišića. Dok u knjizi autor ponire u najdublje i najskrivenije odaje vlastitog identiteta, roveći alatom autofikcije i postavljajući pitanja koja se ne tiču samo izbjeglica, u predstavi reditelj ostaje na površini izlaganja, prebacujući naratora na scenu i pokušavajući ga uklopiti u stilizirani teatarski svijet.

„Odakle si? Odakle si? Odakle si?“, pitanje je koje će najviše puta biti postavljeno na sceni, a koje će odjekivati u glavi glavnog protagoniste Saše Stanišića, izbjeglice iz Višegrada (igra ga Sebastian Zimmler), koji se sada kao stranac svojih sjećanja, a tuđinac u svojoj novoj domovini, nastoji suočiti sa svojim identitetom, sa onim što je on nekada bio, i onim što je postao odlaskom. Reditelj Nübling i dramaturginja Julia Lochte, tekst postavljaju razdjeljujući ga na dvije dijalektičke linije, onu koja dolazi iz jugoslavenske historije i kulture te onu koja se probija iz Sašinog ličnog promišljanja o porodičnoj prošlosti. Od svih odnosa u novonastlog dramaturškoj strukturi, kao najzanimljiviji, i zapravo, jedini koji posjeduje istinski dramski potencijal te poziva na predaniju i emocionalniju partnersku igru, jeste onaj između Saše i njegove dementne bake (igra je Lisa Hagmeister), te se rečenica „dok ja skupljam sjećanja, ona svoja gubi”, nametala kao idelna polazna tačka za daljnje kreativno usložnjavanje cjelokupnog autorskog koncepta, za stvaranje snažnijeg i teatarski potentnijeg sučeljavanja i obračunavanja prošlosti i sadašnjosti, smrti i života. Ostali likovi se rijetko susreću u prostornom smislu, te je njihova igra bazirana na neposrednoj interakciji sa publikom, koje opet, teško da može biti, zbog  čvrstog postojanja „četvrtog zida“. Također, neke narativne crte iz romana prebačene u monološka scenska obraćanja, kao što je npr. spominjanje genocida, ostavljaju čudan dojam površnosti cjelokupnog pristupa materijalu, s obzirom da se spominju „genocid u Jasenovcu“ te „genocid na Kosovu“, dok se izostavlja genocid u Srebrenici, službeno presuđeni višestrukim presudama međunarodnih sudova, a kao primjer za ovu konstataciju, svakako treba izdvojiti i korišteni termin „Bošnjačko-muslimanski“.

Iako su naracijske uloge pripale Sebastianu Zimmleru te Maike Knirsch, uz pomoć koje autori generacijski nadograđuju Sašinu ličnu potragu te je razvijaju kroz otuđeni život odbačenog tuđinca, prepoznatljivog po naglasku, istinski nositelj bremena Jugoslovena u dijaspori, jeste glumica Vernesa  Berbo, inače rođena u Probiju, a školovana na Akademiji Scenskih umjetnosti u Sarajevu, u čijem se cjelokupnom scenskom postojanju, ne samo jeziku, prepoznaje istinska borba za priznanjem, za pronalaskom pripadnosti, za konačnim sjedinjenjem dva raspolovljena dijela jednog identiteta. U njenim „živim“, energičnim i osvajajućim izvedbama poznatih sevdalinki te jugoslavenskih rock pjesma, EKV-a i Šarla akrobate, te himne „Hej Slaveni“, zabljesnut će ona teatarska iskra u tami, probuditi će se čežnja i pokrenuti će se energija u crnom prostoru ravnodušnosti.

Naravno, kako uspomene nikada ne dolaze u jasnom, vedrom, šarolikom obliku, tako i scenografija Eve Bauer zatvara svoje protagoniste u crnu, sterilnu, bezličnu prostoriju koja ukazuje na to da novi domovi nemaju osjećaje, da traganje za odgovorima uvijek počinje u mraku, da fotelja, veš mašina, usisivač, stolice, televizor, nemaju ništa sa identitetom. Zbog toga vjerovatno i neće imati gotovo nikakvu ulogu u mizanscenu niti će utjecati na scensku igru, osim kao usputna glumačka rekvizita, bez dubljeg i angažovanijeg značenja. U ovakvoj istovremno stilizovanoj, ali i uobičajenoj scenografiji, izdvaja se velika maskota Vučka, u crnoj boji i sa prijetećim svijetlećim očima, čiji simbolički odnos sa glavnim protagonistom nije razvijen u mjeri u kojoj njeno prisustvo nalaže. S druge strane, kostimografija Pascale Martin će stvoriti dojam uvezanosti sa razvojem priče te će, gradeći strukturu promjene, prostorne i vremenske progresivnosti, a sjedinjujući se sa mrakom i boreći se sa njim, konstantno prelaziti granicu prošlosti i sadašnjosti, stida i mašte, dolaska i boravka, života i smrti.

„Odakle si?“ je pitanje sa kojim se susreo svaki stranac u svojoj novoj, a zauvijek tuđoj zemlji, koji se morao odreći svoje kuće i preseliti u novi stan crnine, čiji je dom i tamo i ovdje, to je pitanje zbog kojeg će svaki novi useljenik vječno biti onaj „drugi“ i zbog kojeg nikada neće moći krenuti dalje. To pitanje je u ovoj predstavi ostalo negdje u procjepu usputnosti, između intimnosti doživljenog i stilizacije kontekstualnog, između bljeskajuće unutrašnje boli i praznine njenog crnog okvira, između Stanišićeve životne priče i Nüblingovog autorskog odmaka, između nevidljive crne lopte i fudbalera.

Zato, umjesto „odakle si?, neka bude „dobrodošao!“