Piše: Stela Mišković

Predstava “Picture Perfect” reditelja Achim Wielanda, već na samom početku involvira gledaoce u radnju. Na predstavu moramo doći spremni, trideset minuta ranije, sa unaprijed instaliranom aplikacijom WhatsApp. Sa puno uzbuđenja iščekujemo nepoznato. Međutim vrlo brzo ispostaviće se da ustvari WhatsApp postaje teatarski prostor, a mi, ubačeni u grupni chat, ipak ostajemo posmatrači, odnosno publika. Tako povučena paralela doziva u sjećanje na čuvenu Šekspirovu rečenicu “All the world's a stage”. Da, cijeli svijet je pozornica, pa i ekran telefona.

Ispred nas, pozvani putem aplikacije pojavljuju se tri glumca, (Marios Ioannou, Elena Kallinikou, Marina Makris) nesigurno istražujući teren. Kao da prvi put stupaju na zemlju. U zajedničkoj chat grupi dobijaju zadatak da ožive određene fotografije. Cijeli koncept odjedanput neodoljivo podjeća na reality show koji pratimo “live”.

Prva fotografija koja se oživljava je “Listening to the birds” Johna Dumonta, snimljena u 19. vijeku, slika prikazuje osmoro djece na selu, koja slušaju cvrkut ptica. Nakon ove idilične fotografije, čija bezbrižnost nedostaje brzini našeg vremena, uslijediće dramaturgija fotografija koja će prikazati kuda je pošlo čovječanstvo od bacanja nuklearne bombe do danas. Oživjeće tri glumca, neka postignuća ljudske rase i gotovo svu devastaciju koju je čovjek prouzrokovao. Pokušaće da ožive emocije i stanja proživljavajući, što pretpostavljenu, što pokazanu, što izguglanu atmosferu sa fotografija. Brehtovski, sa otklonom od patetike, oživjeće pred nama strahote rata, stradanja djece, ljepotu afganistanske djevojčice, a istovremeno slijetanje na mjesec i glamur Holivuda. Nakon svakog uplakanog djeteta, uslijediće holivudska idila, da nas podsjeti na kozumerističko, korporativno, kapitalističko društvo imuno na svjetske rane, osim kad im služe kao reklama za humanost.

Nakon fotografije “The vulture and the little girl” (fot. Kevin Carter) na kojoj vidimo izgladnjelog dječaka iz Sudana (prvo se mislilo da je dvjevojčica, naziv fotografije je ostao) iza kojeg stoji lešinar čekajući da umre – stiže dostavljač pice. Tokom interpretacije ove fotografije, kad glumica pokušava da se stavi u položaj dječaka, ona konstatuje kako ne poznaje taj osjećaj. Ne zna što znači biti gladan. Glumci prave pauzu uz zalogaj, a mi postajemo bolno svjesni koliko zdravo za gotovo uzimamo stvari i koliko smo nesvjesni svoje sreće.

Nakon određenog vremena i određenog broja “oživljenih” fotografija, zavjesa na WhatsApp – u se spušta. Odnosno, u skladu sa dramaturgijom (Marios Ioannou) – stiže nam slika mraka.

Kada govorimo o teatru i teatarskim sredstvima današnjice, sve više na pozornicama širom svijeta uočavamo uticaj vizuelnih umjetnosti i novih medija koji tvore multimedijalnu scensku radnju, te se događaji opisuju raznim, najčešće kombinovanim medijima. Ide se u korak i teži autentičnom odrazu duha našeg vremena, dobu tehnokratije, traži se izraz u kombinaciji tehnika, koje na taj način, zaista postaju teatarske. Ovako nastale predstave, usijano savremene, obično tretiraju aktuelne teme i značenjski su bogate, što nije slučaj sa ovom predstavom, koja je u tom smislu ostala nedorečena. Međutim iako se zadržava na nivou ekperimenta, ovakve predstave su nužne jer predstavljaju istraživački teatar koji u svakom trenutku pomjera i proširuje granice konvencionalnog teatra.