Poruka povodom Svjetskog dana teatra, 27. Marta 2024.

Autor poruke: Jon FOSSE, Norveška

Umjetnost je mir

Svaki čovjek je poseban, a ipak tako nalik na sve druge ljude. Naš vidljivi, spoljašnji izgled, naravno, razlikuje se od izgleda svih drugih ljudi i sve je to divno i krasno, ali u svakom od nas postoji i ono nešto što pripada samo nama i nikome drugome – nešto što nas čini onim što jesmo. Mogli bismo to nazvati svojim duhom ili svojom dušom. Isto tako se možemo opredijeliti da tom nečemu uopće ne dajemo nikakvo ime, da ga jednostavno ostavimo na miru.

Međutim, iako smo svi različiti jedni od drugih, mi smo istovremeno i nalik jedni na druge. Ljudi iz svih dijelova svijeta su suštinski slični, bez obzira na to kojim jezikom govorili, kakva im je boja kože, kakvu boju kose imaju.

Možda je pomalo paradoksalno to da smo istovremeno i potpuno slični i krajnje različiti. Možda je čovjek sam po sebi paradoksalan; u toj našoj sprezi tijela i duše, mi objedinjujemo i to ovozemaljsko, opipljivo postojanje i nešto što nadilazi ta materijalna, ovozemaljska ograničenja.   

Umjetnost, posebno dobra umjetnost, ima izvanrednu sposobnost da spaja ono što je u potpunosti jedinstveno sa univerzalnim. Ona nam omogućava da ono što je različito – moglo bi se reći i strano – shvatimo kao univerzalno. Na taj način, umjetnost prevazilazi granice jezika, geografskih područja, država. Ona ne samo da spaja pojedinačne kvalitete svakog čovjeka, ona, u određenom smislu, spaja i pojedinačne karakteristike svih zajednica pa tako, recimo, i svih nacija.

Umjetnost to ne postiže tako što izjednačava razlike i sve čini jednoobraznim već, naprotiv, tako što nam pokazuje ono što je drugačije od nas, što nam je tuđe i strano. Svaka dobra umjetnost sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo u potpunosti razumjeti, a opet, na neki način, ipak razumijemo. Ona, takoreći, sadrži tajnu, nešto što nas fascinira i  tjera da pomjeramo svoje granice, pritom stvarajući transcendentnost koju svaka umjetnost mora sadržavati i do koje nas mora dovesti.

Ne poznajem bolji način da se suprotnosti spoje. Metod je to koji je direktno obrnut metodu nasilnih sukoba koje u svijetu prečesto viđamo, koji se prepušta destruktivnom nagonu da se uništi sve što je strano, sve što je unikatno i različito, nerijetko posežući za najnehumanijim izumima koje nam je tehnologija stavila na raspolaganje. U svijetu postoji terorizam. Postoji rat. Jer ljudi imaju i onu svoju životinjsku stranu, vodeći se instinktom da drugačije i strano doživljavaju kao prijetnju po vlastiti život, a ne kao fascinirajuću nepoznanicu.

I tako unikatnost – te razlike su svima vidljive – nestaje, ostavljajući za sobom kolektivnu jednoobraznost u kojoj se sve što je drugačije percipira kao prijetnja koju treba ukloniti. Ono što se spolja vidi kao različitost, primjerice u religiji ili političkoj ideologiji, postaje nešto što se mora poraziti i uništiti.

Rat je borba protiv onoga što je duboko u nama – onog unikatnog. Rat je i borba protiv umjetnosti, protiv onoga što je duboko uvriježeno u svakoj umjetnosti.

Ja ovdje govorim o umjetnosti općenito, ne samo o teatru i pisanju drama, ali to je zbog toga što se, kako sam već i rekao, svaka dobra umjetnost duboko u sebi vrti svodi na jedno – ona uzima ono što je krajnje unikatno i krajnje specifično i čini ga univerzalnim. Objedinjujući posebno sa univerzalnim kroz umjetnički izričaj, umjetnost ne eliminira tu posebnost već ju naglašava i na taj način dopušta onom što je strano i nepoznato da jasno zablista.

Rat i umjetnost su suprotnosti baš kao što su rat i mir suprotnosti – jednostavnije ne može.  Umjetnost je mir. 

Jon Fosse je poznati norveški pisac rođen 1959. Poznat je po svom opsežnom opusu, koji uključuje drame, romane, zbirke poezije, eseje, dječje knjige i prijevode. Fosseov stil pisanja karakterizira minimalizam i emocionalna dubina, što ga čini jednim od najizvođenijih dramatičara na svijetu. Godine 2023. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za svoje inovativne drame i prozu.

Fosseov rad preveden je na više od pedeset jezika, a produkcije su predstavljene na više od hiljadu pozornica širom svijeta. Njegove minimalističke i introspektivne drame, koje često graniče s lirskom prozom i poezijom, nastavljaju dramsku tradiciju koju je u 19. stoljeću uspostavio Henrik Ibsen. Fosseovo djelo povezano je s post-dramskim teatrom, a njegovi zapaženi romani opisani su kao postmodernistički i avangardni zbog minimalizma, lirike i nekonvencionalne upotrebe sintakse.

Sve u svemu, djela Jona Fossea zadiru u bit ljudskog stanja, baveći se temama nesigurnosti, tjeskobe, ljubavi i gubitka. Svojim jedinstvenim stilom pisanja i dubokim istraživanjem svakodnevnih situacija etablirao se kao glavna