PIŠE: Lamija Milišić

Dok se publika okuplja u dvorani sarajevskog Narodnog pozorišta, na sceni ih nijemo dočekuje, crvenim pločama okruženo, povijeno drvo. Prva, banalna asocijacija o toj scenografiji dolazi u obliku pitanja – da li ćemo čekati Godoa – a  ubrzo shvaćam da je drvo potpuno suho i blijedo, gledajući samo njega vrijeme ne protiče. Mjuzikl “Amore” ubrzo počinje, izlaskom jedne muške kreature obučene u bijelo u gledalište, nakon čega prosto sjeda u jedan od stražnjih redova i nastavlja s nama promatrati dešavanja na pozornici. Počinje čekati.

Kroz scene nas vodi muški glas iz zvučnika, čiji ton ispunjava cijelu dvoranu, zatvarajući radnju na sceni i nas u publici u vlastiti svijet. Njegova pripovijest je fragmentarna i zakopčana u lične asocijacije, ali itekako razumljiva – on se kreće od jednog do drugog iskustva ljubavi u izvjesnim lirskim skokovima, njegova svevideća, fantomska govorna radnja daje kontekst koreografiji likova koje promatramo na sceni. Njihovo kolektivno ustrojstvo pokreta, kao i sama pripovijest koju slušamo, razdijeljeni su u etape što se kreću od potpune statičnosti u prvim minutama predstave pa sve do silovite rasplesanosti pred njen kraj. Tako izražena gradacija emocija kroz “Amore” se razvija potpuno intuitivno, uz suglasje onog ispričanog, prikazanog i, od strane publike, proživljenog.

U jednom trenutku pomenuta scenografija – u međuvremenu dodatno produbljena igrom svjetla i sjena koje će, kako predstava odmiče, poprimati sve formativniju ulogu u odnosu na likove i bivati pritajenom dimenzijom njihovih duševnih stanja –  biva objašnjenom. Naime, čujemo priču o izvjesnom svecu koji je svom učeniku dao komad suhog drveta i rekao mu da ga zalijeva svaki dan dok ne prolista, što se i desilo nakon tri godine. Iako se to u predstavi direktno ne spominje, radi se o priči o svetom Jovanu Kolovu doživljenoj u intimnoj rekontekstualizaciji, pomoću koje se “Amore” otvara ka novom pravcu radnje.

Dotadašnje scene funkcionišu više kao emotivna čvorišta, usložnjena gustim poetičnim govorom i potresnim, blistavim muzičkim izvedbama koje ga razuđuju, pobuđuju. Kako predstava odmiče, govor postaje sve više odraz karaktera koji traga za načinima govora o ljubavi. Očita apstraktnost teme u ovoj predstavi je dodatno ohrabrena i u tom je njena specifična vrijednost; emotivni put kom svjedočimo nije sužen na konkretne likove ni konkretnu situaciju o kojoj bismo donijeli sud i možda ga povezali sa ličnim iskustvom, stekavši zapravo vrlo oskudnu zamišljenost nad nekom sporadičnom ljubavnom srećom ili nesrećom. Umjesto toga, “Amore” nam ukazuje put ka otvorenim emotivnim iskustvima, dovoljno nedorečenim da ih članovi publike šutke u mislima dovršavaju, ali i toliko jezgrovitim da nedvosmisleno komuniciraju sa nama.

Najupečatljiviji element koji se utkiva u “Amore” jesu muzičke izvedbe u ozračju, kako stoji i u najavi predstave, Portugala, Angole i Zelenortskih Otoka. Sjajne glumačke, muzičke interpretacije su pri tom intenzivno skučene u osjećajnosti svog trenutka i nose zajedničku crtu dostojanstvenosti njihovih izvođača a često uslijed jake boli koju izražavaju. Iako smo ih slušali bez prevoda, to nam je omogućilo potpunu posvećenost izvedbi i saživljenost sa njenim melodičnim srokom. Žarki pokreti i ples prepušteni su ostalim izvođačima na sceni, koja postaje sve razigranija što se predstava bliži kraju. Kompozicija likova u pokretu je na sceni precizno, vrlo gipko i zaigrano izvedena, svaki haos ljubavi je tu zapravo red, smisao, kob. Sam kraj, povratak čovjeka u bijelom na scenu pod procvjetalo drvo, zaokružuje cijelu pripovijest u konačno sjećanje na njegovu ljubav. Scena je gotovo patetična, no muzika i ples s kojima “Amore” odlazi sa pozornice ostavljaju jedan pobjedonosan osjećaj iskrenosti i ljubavi, ubitačne i plovne, bolne i osporene.